Online prodaja

Glazba / Wolfgang Amadeus Mozart
Tekst / Emanuel Schikaneder

Dirigent / Zoran Juranić i Peter Oschanitzky
Redatelj / Zoran Juranić
Scenograf / Žorž Draušnik
Kostimograf / Željko Nosić
Koreograf / Antun Marinić

Mozartovu posljednju operu Čarobna frula smatraju “najčudesnijim slučajem kazališne transcedencije koji je poznat”. Goethe je bio toliko oduševljen da je želio napisati njen nastavak. Nije ga napisao, ali se utjecaj Čarobne frule nesumnjivo osjeća u cijelom njegovom djelu. Beethoven je od pisca libreta, Schikanedera, tražio tekst za svoju operu. Što je to takve duhove toliko fasciniralo i vezalo za sebe? Što je to što i nas danas toliko oduševljava i što nas usprkos sveopćem relativizmu i devalvaciji pojmova ljubavi, dobrote, bratstva, humanizma – na čijim je temeljima nastala opera – toliko očarava i vodi bar na nekoliko sati u skoro izgubljene prostore univerzalnog Dobroga i Ljepote?
Kako to da usprkos našem današnjem nepoznavanju slobodnog zidarstva – za koje je nastanak ove opere vezan, čiji su rituali i forme iskušavanja direktno  prisutni u samom djelu – prihvaćamo njegove poruke i kroz čarolije Neba i Podzemlja prodiremo zajedno sa njenim junacima prema hramu Sunca?

U Enciklopediji Leksikografskog zavoda nalazimo jedinicu od jedva šezdesetak redova koja obrađuje slobodno zidarstvo. To nekad tajno društvo ljudi čvrsto vezanih u bratstvo, posvećeno moralnom oplemenjivanju i strogo formalnim ceremonijalom svoga djelovanja okupljalo je, među ostalima, i veliki broj stvaralaca željnih temeljnih promjena u društvu i oslobađanja od religioznih stega feudalnog poretka. Schikaneder uvodi Mozarta 1785. godine u masonsku ložu “zur Wohltätichkeit”  (za opće dobro). Schikaneder je bio vlasnik malog teatra na Wiedenu. Pozvao je Mozarta da napiše prateću glazbu za njegov tekst koji je zapravo prerađena priča Bininstan Vilanda, nastala 1786. godine. Preradu je za Schikanedera napisao njegov glumac – pjevač Karl Ludwig Giesecke, ali ga Schikaneder kasnije nigdje ne spominje. U ovu bajku je dodao Papagenu i Papagena (kojeg je sam igrao). Time je i u slojevima junaka ispunio masonske zahtjeve za svođenje pojava na broj tri. S jedne strane imamo nadnaravni svijet Sarastra i Kraljice noći, a s druge, Papagena i Papagenu koji  predstavljaju onaj dio čovječanstva koji je zadovoljan ispunjenjem najprimarnijih potreba: jelo, piće, muškarac ili žena. Između njih se nalazi prinčevski par, Pamina i Tamino, koji pristaju proći kroz tri iskušenja da bi se ujedinili u uzvišenoj ljubavi posvećenoj od Sarastra i njegova reda. Takva priča, puna fantastičnih događaja, čudesnih rituala, pseudomisticizma, ljubavi, “garnirana” glazbom, obećavala je Schikanederu puno kazalište jer je takav kazališni rod “Singspiel” (pjevana igra ili “gluma sa pjevanjem”), tada bio u modi, a zadovoljavao je i već navedena Schikanederova masonska opredjeljenja. Takva struktura opere, koja se sastoji od glazbenih brojeva i govornog teksta, predstavlja veoma težak zadatak za izvođače. Tekst bez glazbe mora se igrati s intenzitetom koji ne smije pasti ispod intenziteta koji određuje glazba. Ti tekstualni dijelovi su neka vrst “armature”, i kada ona popušta, ruši se, slabi i cijela konstrukcija. Na praizvedbi 30. rujna 1791. godine bio je kao autor potpisan samo Schikaneder a Mozart je bio naveden kao dirigent orkestra. Danas za Schikanedera znamo samo zahvaljujući Mozartu. Njegov se tekst sve više smanjivao i ostalo ga je taman toliko koliko je potrebno da bismo mogli pratiti radnju. Život je opet napravio jednu od onih zamjena koje nekima, i u samoj Čarobnoj fruli, izgledaju neuvjerljivije i nalaze to kao slaba dramaturška mjesta (na početku nam se Kraljica noći pokazuje kao predstavnica dobrih sila a Sarastro zlih, da bi se na kraju opere uvjerili u suprotno).

Vjerojatno nećemo nikada spoznati mehanizme prihvaćanja jednog umjetničkog djela. Postoje razna tumačenja, od pojednostavljenog psihologiziranja do socio-antropoloških složenih rješenja. Možda je to i dobro. Kad bismo to bili u stanju ne bismo više imali neistraženih prostora duhovnog djelovanja. Nama, i izvođačima i publici preostaje prepustiti se Mozartovoj glazbi; da s njom svatko, sam za sebe, pokuša pronaći svoju Kraljicu noći, svoga Sarastra, svoje ljubavi i svoju čarobnu frulu. Možda je vrlo mali broj među nama u gledalištu sposoban prepoznati Mozartova  glazbena izražajna sredstva, ali sasvim je sigurno, da je i vrlo mali broj onih, koji bar za ta tri sata, koliko traje opera, ostanu nedirnuti njenom univerzalnom izražajnošću neke daleke, potisnute svakodnevnim teškoćama, potrebe za svijetlim prostorima ljubavi i dobrote.

Radovan Grahovac


ULOGE:

SARASTRO: Berislav Puškarić, Goran Jurić
TAMINO: Tvrtko Stipić, Ladislav Vrgoč
GOVORNIK: Slobodan Cvetičani, Berislav Jerković
SVEĆENIK: Claudio Contin, Predrag Stojić
KRALJICA NOĆI: Gorana Biondić, Ana Karuza
PAMINA: Vesna Baljak, Valentina Fijačko, Barbara Othman
1. DAMA: Katalin Brunjai-Hihlik, Sanja Toth
2. DAMA: Ljiljana Čokljat, Gordana Kalmar
3. DAMA: Iskra Stanojević, Blaženka Targuš, Sanja Uroić Ljutić
PAPAGENO: Robert Adamček, Dali Mor
PAPAGENA: Vesna Baljak, Veronika Hardy
MONOSTATOS: Nenad Tudaković, Krunoslav Tuma
1. DJEČAK: Đurđica Tomaš-Grubešić
2. DJEČAK: Danijela Božičević, Martina Puškarić
3. DJEČAK: Helga Nemet
1. ORUŽNIK: Damir Fatović, Josip Slam
2. ORUŽNIK: Damir Baković